Od Bukurešta do Podgorice: Kako intelektualci postaju nosorozi i zašto je otpor iako izgleda apsurdan neophodan.
Autor: Vladan Ražnatović
Za: Adriatico.info
Prolog
Nisam pozorišni kritičar niti teatrolog. Ovaj tekst nije akademska analiza. To je rezultat jednog ličnog putovanja koje je počelo čitanjem Timothyja Snydera i njegovog djela "On Tyranny: Twenty Lessons from the Twentieth Century" – knjige koja je trideset pet mjeseci neprekidno na top-listi bestselera New York Timesa.
U Snyderovim intervjima, neprestano sam nailazio na reference prema Eženu Jonesku i njegovoj drami "Nosorog" (Rhinocéros), izvedenoj prvi put 1959. godine. To upućivanje na Joneskoa me je zaintrigiralo. Kada sam pročitao dramu, već na prvim stranicama osjetio sam nelagodno prepoznavanje—kao da čitam o Crnoj Gori 2025.
Počeo sam da istražujem. Koristio sam savremene alate, uključujući AI, da produbim razumijevanje istorijskih izvora. Zainteresovao sam se za Joneskov život, Rumuniju tridesetih godina, Željeznu gardu i pad jedne generacije intelektualaca u fašizam. AI mi je omogućio pristup ogromnoj količini informacija koje bi inače bile teško dostupne – provjerava sam ih,, stavljao u kontekst i kritički posmatrao.
Ovaj članak je nastao iz te kombinacije: Snyderovo upozorenje, Joneskova alegorija, AI-potkrijepljeno istraživanje i frustracija sa onim što vidim oko sebe. Nije to samo crnogorski problem—desnica raste širom Evrope, autoritarne ideje se vraćaju, istorija se revidira. Ali u Crnoj Gori 2025. te opasnosti imaju posebno jasne konture.
Pisao sam ovo kao neko ko prepoznaje obrazac. Ko vidi kako se normalni, obrazovani ljudi polako pretvaraju—dobrovoljno, entuzijastično—u ono što Jonesko naziva nosorozima.
Pitanje nije da li su nosorozi oko nas. Pitanje je: prepoznajemo li još uvijek sebe u ogledalu?
——————————————————————————————
U zadimljanim kafeima međuratnog Bukurešta, dok je još odzvanjala euforija pobjede iz Prvog svjetskog rata, umjetnost je bila nova religija. U tim prostorima gdje se miješao dim duvana sa zapaljivim debatama, mlada generacija intelektualaca—rođena u carstvu, odrasla u ratu, sazrijevala u novoj državi—vjerovala je da literatura i filozofija mogu dati smisao jednoj naciji koja je odjednom postala dva puta veća, ali istovremeno nije znala ko je. Među njima je sjedio mladi Ežen Jonesko—inteligentan dvadesetogodišnjak sa oštrim jezikom, nestrpljiv i očito ljutit. Bio je uvjeren da se istina može izgovoriti kroz ironiju i da riječ može razbiti svaku laž.
Bio je to period ranih tridesetih godina. Rumunija je, nakon kratkog demokratskog eksperimenta, počinjala tonuti. Svjetska ekonomska kriza, kolaps poljoprivrede, visoka nezaposlenost, politička nestabilnost—sve je stvaralo prazninu koju su ideološki ekstremisti žudno čekali da ispune. A oni isti kafanski razgovori koji su još juče slavili slobodu, individualnost i avangardnu umjetnost—počeli su, polako ali neumoljivo, odzvanjati drugačijim rječima: čistota, krv, nacija, žrtva.
Jonesko je sa nevjericom posmatrao kako ljudi koje je cijenio—njegovi prijatelji i književni idoli—prihvataju Željeznu gardu, rumunski fašistički pokret. Nekada marginalna grupa mističnih nacionalista, Garda je stopila pravoslavnu hrišćansku simboliku sa otrovnim antisemitizmom i kultom mučeništva. Privukla je idealiste koji su u njoj vidjeli ne brutalnost već duhovni preporod, ne političko nasilje već revoluciju koja će očistiti narod od dekadencije modernog. Željezna garda je stekla masovnu popularnost iskorištavajući javno nezadovoljstvo ekonomskom krizom i raširenom političkom korupcijom.
Pisci poput Mirče Elijadea, Emila Siorana i Konstantina Nojka—svi kasnije kanonizovani kao veliki evropski mislioci—koketirali su, u različitoj mjeri, sa njenom ideologijom. Neko vrijeme iskreno su vjerovali da fašizam može očistiti rumunski duh. Za Joneska je ovo bila neoprostiva izdaja.
Moral konformizma
Godine 1938, Jonesko je otišao u Francusku na stipendiju rumunskog Ministarstva obrazovanja. Zvanično, da studira francusku poeziju. Zapravo, pobjegao je, i znao je da neće moći nazad.
Do te godine Rumunija je postala diktatura. Kralj Karol II je raspustio parlament, zabranio političke partije, uveo cenzuru. Kulturni prostor se suzio na jedan jedini glas. Pozorišta su postala propovjedaonice nacionalizma. Avangarda je proglašena „dekadentnom". Jevrejski glumci su otpušteni iz Nacionalnog pozorišta jer „ne mogu predstavljati rumunsku dušu".
Kada je pročitao vijest o otpuštanjima, Jonesko je prepoznao obrazac koji se širio Evropom—od Njemačke do Španije: totalitarnu želju da se umjetnost pretvori u poslušnost. Da više ne postavlja pitanja.
Izgnanstvo je izoštrilo njegovu ironiju, ali i sluh za jezik. U Parizu, daleko od Bukurešta, počeo je da vidi sam jezik kao zaražen—riječi koje su nekada nosile ljepotu ili istinu bile su ispražnjene i ponovo napunjene propagandom. „Nacija", „čast", „krv", „žrtva"—sve je prestalo značiti ono što rječnici tvrde. Riječ je postala oružje.
Njegove kasnije drame seciraće upravo tu korupciju jezika. Ćelava pjevačica (1950), Čas (1951) i Nosorog (1959) nisu bili samo apsurdni—bili su kliničke autopsije totalitarnog govora. Pokazivali su kako se jezik raspada kada prestane služiti istini i počne služiti moći.
U Nosorogu (1959), obični građani—kancelarijski radnici, učitelji, prijatelji—jedan po jedan se transformišu u zvijeri. Metamorfoza je neobjašnjiva, ali smrtonosno zarazna. Niko ne može objasniti zašto se dešava, ali svi je prihvataju. Otpor ne samo da izgleda uzaludan—izgleda smiješan, pa čak i neprirodan. Biti čovjek postaje „slabost".
Decenijama kasnije, kada je upitan što ga je inspirisalo za dramu, Jonesko je dao odgovor koji je zvučao jednostavno, ali je isto tako bio strašan:
„Gledao sam kako se ljudi pretvaraju u nosoroge."
Nije pretjerivao.
Generacija koja je izabrala pogrešno
Moralni pad Joneskovih rumunskih savremenika nikada nije bio iskreno razriješen. Mirča Elijade, koji je postao globalno poštovani istoričar religija, rijetko je, gotovo nikada, javno govorio o svom mladenačkom divljenju Željeznoj gardi i tekstovima u kojima je pozivao na „revoluciju duha" kroz nacionalističku čistku. Emil Sioran, koji je tridesetih hvalio Hitlera i pisao eseje o „vitalnosti fašizma", pokajao se privatno u dnevnicima, ali nikada dovoljno glasno. Drugi su se jednostavno ponovo pojavili nakon rata—promijenili grad, jezik, biografiju—i nastavili karijere kao da se ništa nije desilo. Poslijeratna Evropa, iscrpljena i gladna normalnosti, rado im je pružila pomoć kolektivnog zaborava.
Jonesko nije mogao—nije htio—tako lako zaboraviti. Dok je Evropa otišla dalje, željna normalnosti i obnove, on je ostao zarobljen sjećanjem na izdaju svojih prijatelja. Ali to nije bila lična osveta; bila je moralna dužnost.
Nije ih osuđivao javno po imenu. To bi bilo previše lično, premalo univerzalno. Umjesto toga, ovjekovječio je njihov pad kroz alegoriju. Ne kao anegdotu, već kao obrazac. Ne kao skandal, već kao univerzalnu dijagnozu.
Nosorog (1959) nije drama o čudovištima. To je drama o normalnim ljudima—obrazovanim, inteligentnim, civilizovanim—koji se polako pretvaraju u zvijeri. Berenger, protagonist, gleda kako njegove kolege, prijatelji, pa i voljene osobe, jedan po jedan prihvataju apsurdnu transformaciju. Svako ima svoje „dobre razloge": neki iz entuzijazma („Konačno nešto autentično!"), neki iz konformizma („Svi idu u tom pravcu"), neki iz umora („Možda je lakše prestati misliti").
Ono što Jonesko pokazuje, i što čini njegove predstave bolnim za gledanje, jeste da ta transformacija ne dolazi silom. Dolazi dobrovoljno. Ljudi ne postaju nosorozi zato što su primorani; postaju jer prestaju da se opiru. Jer je lakše. Jer svi drugi to čine. Jer je usamljenost razmišljanja postala nepodnošljiva.
Apsurd u ovoj drami nije komično olakšanje—to je klinička, gotovo hirurška dijagnoza. Smijeh se ledi u grlu jer prepoznajemo mehaniku. Vidimo kako to funkcioniše. I shvatamo da bi, na kraju krajeva, i mi mogli postati nosorozi.
Nosorozi na obali Jadrana
Joneskovo upozorenje danas odzvanja posebno glasno na Balkanu, gdje prošlost nije istorija već sukob koji neprestano traje, a istina—trgovačka roba čija vrijednost zavisi isključivo od političke ponude i tražnje.
U Crnoj Gori svjedočimo sličnoj metamorfozi. Istorija se ne proučava, ona se fabrikuje. Antifašističko nasljeđe, koje je generacijama bilo temelj kolektivnog identiteta, sada se tiho briše ili preokreće. Partizani postaju zločinci; kolaboracionisti postaju heroji. Ovaj revizionizam nije slučajan—to je sistematski napor da se promijeni ne samo kako razumijemo prošlost, već i to ko smo u sadašnjosti.
„Tradicionalne vrijednosti" postaju parola koju koriste upravo oni koji najagresivnije napadaju tradiciju kritičke misli, tolerancije i antifašizma koji su izgradila modernu Crnu Goru. Pod plaštom brige o duhovnosti, Srpska pravoslavna crkva—institucija koja bi trebalo da bude čuvar morala—postaje motor revizionizma. Kroz propovijedi, medije koje kontroliše i direktan uticaj na političke strukture, ne samo da ćuti pred fašizacijom istorije, već je aktivno promoviše. Građani se pozivaju da zaborave šta su sami vidjeli ili znali: da klerofašizam nije donio ništa sem patnje, da je partizanski pokret bio oslobodilački, da je multietničko društvo snaga, a ne slabost.
Srpska politička elita u Crnoj Gori ide još dalje—ne zadovoljava se samo revizijom Drugog svjetskog rata. Njihov cilj je ambiciozniji: potpuno brisanje sjećanja na crnogorsku državnost. Vjekovnu crnogorsku nezavisnost predstavljaju kao zabludu, a srpsku okupaciju 1918. godine—kada je crnogorska vojska razoružana, kralj protjeran, a narod glasao pod cijevima pušaka—pokušavaju prikazati kao dobrovoljnu i mirnu “aneksiju”, čin „konačnog oslobođenja". Podgoričku skupštinu, koju Crnogorci nazivaju „podgoričkom sramotom", oni veličaju kao trenutak ostvarenja „srpskog sna".
I što je najstrašnije—institucije ćute.
Istoričari revidiraju udžbenike. Zločini četnika se opravdavaju, kolaboracionisti postaju „nacionalni borci", a antifašistički pokret se svodi na „ideološku zabludu". Književnici pišu romane koji glorifikuju ono što bi njihovi prethodnici—ljudi poput Lalića, Zogovića, Vukovića —bez oklijevanja prepoznali kao izdaju.
A vjerski lideri? Umjesto da podstiču saosjećanje i pomirenje—ono što bi trebalo biti srž njihove misije—koriste crkvu kao platformu za istorijski revizionizam i etničku isključivost. Hrišćansko bratstvo zamijenjeno je šovinističkom politikom identiteta. Oltari nisu više mjesta molitve za pomirenje, već ceremonijalne pozornice na kojima se blagosiljaju politički projekti koji negiraju samu crnogorsku egzistenciju.
Crkva ne liječi rane—ona ih produbljuje.
A običan narod? Oni koji bi trebalo da pruže otpor, oni koji nose u sebi sjećanje svojih đedova na okupaciju i antifašistički otpor—oni se takođe pretvaraju u nosoroge. Ne preko noći. Ne dramatično. Već polako, gotovo nevidljivo.
Prvo prihvataju jednu malu laž, pa drugu. Negoduju privatno za porodičnim stolom, ali javno ćute. Šale na račun „lažne istorije" polako se zamjenjuju ozbiljnim razmatranjem: „Pa, možda ima nešto u tome što kažu..." Skepticizam postaje zamor. Zamor postaje predaja.
To je upravo ono što je Jonesko vidio u Bukureštu tridesetih: ne trenutnu transformaciju, već sporu, gotovo nevidljivu eroziju smisla. Riječi mijenjaju značenje kao da su zaražene. „Patriotizam" postaje sinonim za mržnju prema susjedima. „Tradicija" znači odbacivanje svega što nas je činilo civilizovanima. „Istina" postaje ono što najglasniji tvrde dovoljno dugo.
U Crnoj Gori danas, kao i u Rumuniji tridesetih, opasnost nije u tome što postoje ljudi koji lažu—svaka država ima ideologe, demagoge, karijeriste spremne da prodaju istinu. Opasnost je što veliki broj običnih ljudi prihvata te laži. Obrazovani ljudi, ljudi koji su čitali istoriju, koji znaju bolje—počinju da "se slažu". Neki pod pritiskom, neki iz straha, neki iz udobnosti. Ali neki, i to je najgore, iz iskrenog uvjerenja da je ta laž neophodna radi „višeg cilja", radi „pomirenja", radi „stabilnosti".
Kao da laž može pomiriti. Kao da se na izdaji može graditi mir.
Joneskova lekcija je brutalno jasna: kada intelektualci prestanu da služe istini i počnu da služe ideologiji, društvo gubi kompas. A kada obični ljudi prestanu da vjeruju da istina uopšte postoji kao objektivna stvarnost nezavisna od političke moći, oni postaju podložni svakom demagogu koji im obećava jednostavne odgovore na složena pitanja.
Crna Gora se ne pretvara u autoritarnu državu preko noći. Rijetko koja zemlja to čini. Metamorfoza je uvijek postepena, uvijek dovoljno spora da izgleda prihvatljivo, uvijek dovoljno nevidljiva dok ne postane neopoziva: prvo jezik, pa istorija, pa institucije, pa zakoni, pa na kraju, ljudi sami.
Nosorozi se ne rađaju. Oni nastaju.
Pitanje nije da li vidimo nosoroge oko sebe. Pitanje je da li još uvijek možemo prepoznati sebe u ogledalu.
Istorijske lekcije
Čitati Joneska danas znači prepoznati upozorenje koje nije izgubilo ništa od svoje aktuelnosti. Razumio je jednostavnu, strašnu istinu: autoritarizam ne počinje nasiljem—počinje jezikom. Počinje kada riječi mijenjaju značenje, kada se moralne kategorije zamijene moralnom ravnodušnošću, kada kritičko razmišljanje postaje oblik nelojalnosti.
Kafane Bukurešta odavno su promijenile imena, ali njihove debate, na žalost, opstaju—svugdje gdje intelektualci zamišljaju da umjetnost treba služiti ideologiji, da istina može biti žrtvovana, da okrutnost može biti opravdana.
Te debate odjekuju danas u Podgorici i Beogradu, ali i svugdje gdje se prošlost revidira za potrebe dnevne politike i gdje istina postaje pitanje moći.
Joneskov otpor nije bio herojski u konvencionalnom smislu; bio je uporan, ironičan i usamljen. Ali upravo ta upornost, odbijanje da se prikloni kolektivnom ludilu—sačuvala je ono najvažnije: dostojanstvo sumnje.
U vremenu kada nam govore da moramo birati stranu, da moramo biti „sa nama ili protiv nas", Jonesko podsjeća da postoji treća opcija: ostati čovjek. Ostati neko ko misli svojom glavom, ko odbija laž, čak i kada je skupo reći istinu.
Ne nacionalista. Ne ideolog. Ne pripadnik bilo koje strane. Već jednostavno: čovjek.
Ostati neko ko misli svojom glavom. Ko postavlja pitanja. Ko provjerava činjenice. Ko odbija da prihvati laž, čak i kada je društveno skupo, profesionalno opasno, lično neugodno reći istinu. Ko ne pretenduje na heroizam, već samo na elementarno poštovanje prema činjenicama.
To nije heroizam. To nije ništa veliko. To je samo minimum—apsolutni minimum—onoga što dugujemo sebi, onoga što dugujemo budućim generacijama koje će jednog dana pitati: „Šta ste vi radili dok se to dešavalo? Gdje ste bili dok se istorija revidirala pred vašim očima?"
Kasnije u životu, već star i umoran, upitan šta Nosorog zaista znači, Jonesko se nasmijao—onaj gorki, ironični osmijeh koji nikada nije napuštao njegovo lice—i rekao nešto što zvuči kao paradoks, ali je zapravo najjasnija istina:
„To znači da, da bi ostao čovjek, moraš prihvatiti da budeš apsurdan."
Da budeš smiješan. Da budeš onaj koga svi gledaju čudno jer odbijaš da se pretvoriš u nosoroga. Da izgledaš iracionalan, jer se držiš istine dok svi oko tebe žive u laži. Da budeš usamljen, jer nećeš stati u red sa nosorozima.
U Crnoj Gori 2025. godine, ta apsurdnost—to tvrdoglavo odbijanje da se pretvorimo u nosoroge iako se svi oko nas polako pretvaraju, to insistiranje na istini iako nas čini usamljenima i ismijanima—možda je jedini oblik otpora koji nam je zaista preostao.
I možda—samo možda—jedini koji je na kraju zaista potreban.
Jer totalitarizam nikada ne pobjeđuje zato što je jak. Pobjeđuje zato što je većina odustala. Zato što je većina pristala. Zato što je većina rekla: „Ma što ja mogu?"
Ali ako dovoljno nas ostanu ljudi—ako dovoljno nas odbije postati nosorozma,, ako dovoljno nas kaže „ne” laži—metamorfoza se može zaustaviti.
Pitanje je samo: koliko nas ima?
——————————————————————————————
Autor: Vladan Ražnatović
Izvor: Adriatico.info
Datum: Oktobar, 2025